Gostujući Autor: Tomislav Mioč

Koliko ste puta čuli ili pročitali…:

„Hrana je prije bila puno zdravija, sad ti je to sve GMO.“

„Čitao/la sam, da se treba jesti po krvnim grupama.“

„Sladila uzrokuju rak.“

„Šećer hrani rak.“

„ Ne jedite povrće jer ono sadrži pesticide kojima nas truju.“

Ne trebam naglašavati da je sve nabrojeno u najmanju ruku netočno. Osim što je netočno potencijalno je i opasno.

Nutricionizam i prehrana su plodno tlo dezinformacija koje obično proizlaze iz nedovoljnog znanja, osobnih uvjerenja i neetičkih metoda brze zarade.

Jedno je sigurno, prehrambene dezinformacije štete i nutricionizmu i osobama koje tragaju za prehrambenom istinom.

Kako im oponirati (i je li uopće moguće) nastojat ću pojasnit u nastavku.

U pravu sam!

Sklonost potvrdi je psihološki fenomen i opisuje se kao sklonost ka traženju, interpretiranju i favoriziranju informacija koje potvrđuju nečija uvjerenja ili hipoteze.

Želimo vjerovati da je naša vlastita slika svijeta ona jedina točna. Generaliziram, naravno.

Problem je što vjerujemo informacijama prema tome koliko one rezoniraju s našim uvjerenjima, a ne odakle i od koga zapravo dolaze.

Kada naletite na članak, priču ili informaciju gledate je s određenom dozom subjektivnosti, svidjelo vam se to ili ne. Ako ta informacija potvrđuje ono što mislite onda je ona dobra i točna, a ako se kosi s vašim uvjerenjima ona se doživljava pogrešnom.

Zbog toga tražimo izvore koji se slažu s našim mišljenjima i ignoriramo one koji se ne slažu. To ne radimo samo u prehrani nego i drugim aspektima života od politike do sporta.

Upravo ta naša potreba da budemo u pravu otvara vrata još jednoj zamci: precjenjivanju vlastitog (ne)znanja.

Dunning-Kruger efekt

Dunning-Kruger efekt je kognitivna pristranost zbog koje ljudi s niskom razinom znanja ili vještina u nekom području precjenjuju svoje sposobnosti, dok oni koji su zapravo vještiji često podcjenjuju svoje znanje.

Najčešće su upravo oni s najmanje znanja najglasniji u namećanju svojih stavova. I to nije slučajnost — kada osoba ne zna dovoljno o nekoj temi, ona često nije ni svjesna složenosti te teme. Bez razumijevanja širine i dubine znanja koje je potrebno da bi se doista ovladalo nekim područjem, takva osoba stječe lažan osjećaj sigurnosti u vlastito mišljenje. To dovodi do samouvjerenih, ali pogrešnih tvrdnji.

“Svatko tko jede i pije, danas se čini kao stručnjak za prehranu.” – Asker Jeukendrup

Nutricionizam nije imun na to. Netko tko je pročitao nekoliko članaka na internetu ili pogledao video na društvenim mrežama, često vjeruje da zna više od nutricionista koji se godinama obrazovao i usavršavao u tom području.

U nutricionizmu, kao i u svakoj drugoj znanosti, postoje bolji i lošiji radovi, bolji i lošiji znanstvenici, stvari koje više ili manje drže vodu.

Preduvjet razlikovanja dobrog od lošeg je kritičko mišljenje, a kritičko mišljenje obično se formira na visokoškolskoj instituciji (čitaj Fakultetu).

Stojim iza toga da kvalitetan nutricionist ne treba imati u malom prstu cijelu povijest nutricionizma. Međutim, kvalitetan nutricionist treba bez problema razlikovati kvalitetnu od nekvalitetne prehrambene informacije i translatirati je u svakodnevan rad.

Otvorenost prema novome

Tvrdoglavi smo. Teško nam je promijeniti mišljenje. Držimo ih čvrsto kao da su dio našeg identiteta. Promjena mišljenja često se doživljava kao osobni poraz, a ne kao znak rasta. Ipak je pobjednik debate onaj koji razuvjeri drugoga, a ne onaj koji je u pravu.

Ima jedna rečenica koja kruži internetom koja to dobro opisuje:

“Svi mislimo da smo u pravu, sve dok ne promijenimo mišljenje — a onda opet mislimo da smo u pravu.”

Rekao bih da je jedna od najvećih odlika inteligentnog čovjeka otvorenost prema novome. Sposobnost promijeniti mišljenje kada se onom postojećem suprotstave činjenice.

Zato je važno imati kritičko mišljenje. Propitkivati svoje ideje. I to ne samo u njihovom sadržaju nego i u njihovim izvorima. Samo tako gradimo otpornost na manipulacije, neistine i lažna obećanja. Kritičko mišljenje treba biti oruđe kojim se svatko zna koristiti.

Zašto dezinformacije postoje?

Današnja realnost je da nemamo vremena za sve.

Interenet nudi instant rješenja, a brza rješenja dobivaju klikove, dok su ona dokazana, ona koja rade i ponovljena su nebrojeno puta, ignorirana. Jer jednostavno nisu primamljiva, možda su i pomalo dosadna.

Društvene mreže dodatno pogoršavaju situaciju, jer algoritmi ističu sadržaj koji je upečatljiv, provokativan ili kontroverzan, a ne nužno točan. Tako glas neupućenih postaje još glasniji, a savjeti stručnjaka ostaju u sjeni viralnih “savjeta”.

To stvara optimalne uvjete za cvjetanje šarlatanstva i pseudo znanosti.

I to i ne bi bio toliki problem da takve poruke često ne ciljaju najranjivije pojedince: onkološke bolesnike, psihološke bolesnike, teško bolesne odrasle osobe i djecu.

Koliko god da ovo izgledalo kao borba protiv vjetrenjača, naša je profesionalna odgovornost da na ovakve stvari reagiramo. Ne zato što želimo, već zato što moramo.

Rat protiv dezinformacija

Nisam pesimističan, ali iskreno ne vidim da ovoj borbi može tako skoro doći kraj.

Iako to zna biti naporno i iscrpljujuće, bitno se boriti na pravi način.

Rekao bih da to možemo ispravno činiti na 2 načina:

1. Izbacivanjem što više točnih informacija vani – bilo putem društvenih mreža za opću populaciju, bilo putem naše interne aplikacije u suradnji s klijentima.
2. Serviranjem provjereno točne informaciju i tek potom objašnjenjem zašto je neka druga informacija pogrešna. Nikad ne stavljamo fokus na pogrešno, već na točno – tako ne nailazimo na početni otpor zasnovan na uvjerenju o pogrešnoj informaciji.

Borba protiv dezinformacija nije sprint, nego maraton. I svatko od nas igra ulogu: propitujte, istražujte, pitajte stručnjake. Ne pristajte na polovične istine. Za stručna, nepristrana i objektivna usmjerenja vaše prehrane stojimo na raspolaganju.